Da je Muhammed, a. s., posjedovao najljepši moral, Allah, d?. š., saopcio je u Kur’anu slijedecim rijecima:
Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošcu Gospodara svoga, lud; ti ceš, sigurno, nagradu neprekidnu dobiti jer ti si, zaista, najljepše cudi i ti ceš vidjeti, a i oni ce vidjeti, ko je od vas lud. Gospodar tvoj dobro zna onoga koji je s Puta Njegova skrenuo i On dobro zna one koji su na Pravome Putu (Al-Kalam, 1-7).
Osim toga, Allah, d?. š., u navedenom ajetu istice i to da ce Muhammed, a. s., dobiti neprekidnu nagradu. To je podatak koji upucuje na cinjenicu da je Muhammed, a. s., uvijek pokazivao lijepu cud i da nikada nije odstupao od bogobojaznosti.
Kao što je i Muhammed, a. s., istakao rijecima “Savršeni iman je u lijepom moralu”4, jedan od najbitnijih pokazatelja imana je lijep moral. Zato, bitan je ibadet upoznati se sa najljepšim primjerima lijepog morala i provodenje u praksu toga morala.
U ovom poglavlju mjesto ce biti ustupljeno odredenim moralnim odlikama našeg Pejgambera koje su navedene u Kur’anu.
Muhammed, a. s., pridr?avao se samo onoga što mu je objavljeno
Jedna od najbitnijih odlika našeg Pejgambera, koja je i u Kur’anu spomenuta na nekoliko mjesta, jeste da se on pridr?avao samo onoga što mu je objavljeno od strane Allaha, d?. š., da je, bez obzira na ljude i postizanje njihovog zadovoljstva, cinio samo ono što mu je njegov Gospodar nalagao. Štaviše, njegovi savremenici, mušrici i predstavnici ostalih vjera tra?ili su od našeg Pejgambera da donese odredbe koje su u skladu s njihovim interesima. Unatoc tome što su, brojcano i mocno, ti ljudi bili superiorniji od njega, naš Pejgamber je velikom pedantnošcu i odlucnošcu štitio Kur’an i odredbe Allaha, d?. š. U jednom ajetu Allah, d?. š., nas na slijedeci nacin obavještava o tome kakav je odgovor naš Pejgamber dao na navaljivanje ovih ljudi:
A kad im se kazuju ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da ce pred Nas stati: “Donesi ti kakav drugi Kur’an ili ga izmijeni!” - Reci: “Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim - ako budem neposlušan svome Gospodaru - patnje na Velikom danu.” Reci: “Da Allah nije htio, ja vam ga ne bih kazivao niti bi vas On s njim upoznao. Ta ja sam prije poslanstva dugo medu vama boravio - zar ne shvacate?” (Yunus, 15-16).
Allah, d?. š., je u nekoliko ajeta upozorio našeg Pejgambera na ovakav stav stav njegovog naroda. Naprimjer, u poglavlju Al-Ma’ida rekao je slijedece:
A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi Knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere ucinio, ali, On hoce da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natjecite ko ce više dobra uciniti; Allahu cete se svi vratiti, pa ce vas On o onome u cemu ste se razilazili obavijestiti. I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i cuvaj ih se da te ne odvrate od necega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah ?eli da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici! (Al-Ma’ida, 48-49).
A Muhammed, a. s., s velikom odlucnošcu je svome narodu ponavljao da nece slijediti ništa drugo osim onoga što mu se objavljuje. Ajet koji nas obavještava o ovom izuzetnom moralu našeg Pejgambera glasi:
Reci: “Ja vam ne ka?em: ‘U mene su Allahove riznice’ , niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet’, niti vam ka?em: ‘Ja sam melek’ - ja slijedim samo ono što mi se objavljuje.” Reci: “Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?” (Al-An’am, 50).
Hamid Aytač. Dželi-sulus levha. U navedenom hadis-i šerifu Pejgamber je rekao da su “najbolji ljudi oni koji koriste ostalim ljudima.” |
Odlucnošcu i upornošcu našeg Pejgambera na Allahovom Putu, istinska vjera je ljudima saopcena na najljepši i najbolji nacin. Poredenjem sa velikim dijelom ljudi, bit ce povod da se ova superiornost našeg Pejgambera bolje shvati.
I danas, a i tokom historije veliki dio ljudi posjedovao je prohtjeve ispunjene slabostima, po?udama i strastima. A unatoc tome što su prihvatili vjeru, velika vecina ih podlije?e ovim slabostima. Umjesto da se odupru slabostima i po?udama, oni cine ustupke nauštrb vjerskih odredaba. Na primjer, ne znajuci šta ce reci prijateljima, supru?niku, rodbini, oni ne izvršavaju odredene vjerske odredbe, i ne napuštaju odredene navike koje su u suprotnosti sa vjerom. Zato vjeru komentiraju prema vlastitim nahodenjima i interesima; prihvataju odredbe koje im odgovaraju, a ostale zanemaruju.
Što se tice našeg Pejgambera, on nikada nije davao ustupke prohtjevima ovakvih ljudi; covjecanstvu je, bez bilo kakvih izmjena, dostavio Kur’an strahujuci samo od svoga Gospodara i ne racunajuci ni na cije interese. Ovu odliku bogobojaznosti Muhammeda, a. s., Allah, d?. š., na slijedeci nacin saopcava u Kur’anu:
Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s Pravoga Puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome - to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uci ga Jedan ogromne snage (An-Nad?m, 1-5).
I znajte da je medu vama Allahov Poslanik; kad bi vas u mnogo cemu poslušao, doista biste nastradali; ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam omraznuo. Takvi su na Pravome Putu (Al-Hud?urat, 7).
Uzorna bogobojaznost našeg Pejgambera
G. Mesara kolekcija, kaligrafija, Esma-i Nebi, kur'anski ajet:
''A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali'' (Al-Anbiya', 107). |
U dogadajima koji se u Kur’anu iznose u vezi sa Muhammedom, a. s., sasvim je vidljiva njegova bogobojaznost i predanost Allahu, d?. š. Na primjer, jedan od najljepših primjera bogobojaznosti našeg Pejgambera su rijeci koje je izgovorio u pecini, u kojoj se sakrio sa svojim drugom nakon izlaska iz Mekke. U ajetu se ka?e slijedece:
Ako ga vi ne pomognete - pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prislili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bili u pecini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama!” pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i ucinio da rijec nevjernika bude donja, a Allahova rijec, ona je - gornja. Allah je silan i mudar (At-Tawba, 40).
Bez obzira na okolnosti u kojima se nalazio, Muhammed, a. s., uvijek je bio predan Allahu, d?. š., znao je da se u svemu što je On stvorio nalazi neki hajr i ljepota. Ove rijeci koje su Muhammedu, a. s., saopcene u Kur’anu da ih on prenese i ka?e svom narodu, takoder su jedan od pokazatelja ove bogobojaznosti:
Ako postigneš uspjeh, to ih ogorci; a kad te pogodi nesreca, oni govore: “Mi smo i ranije bili oprezni’’ - i odlaze veseli. Reci: “Dogodit ce nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.” I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju! (At-Tawba, 50-51).
Svojom bogobojaznošcu Muhammed, a. s., bio je uzor svim muslimanima, a na slijedeci nacin je podsjetio da covjek nikada nece imati snage da promijeni ono što ce doci i što je odredio Allah, d?. š:
“Covjeku ce se sigurno desiti ono što mu je odredeno.”5
“...Kada nešto tra?iš, tra?i jedino od Allaha, d?. š. Ako tra?iš pomoc, tra?i je od Allaha, d?. š. Pošto, kada bi se svi ljudi udru?ili da ti budu od koristi u nekoj stvari koju Allah, d?. š., nije propisao, oni nece moci uraditi tu korist. Isto tako nece ti moci naciniti bilo kakvu štetu ako ona nije propisana od Allaha, d?. š.”6
Takoder, svaki vjernik koji slijedi sunnet Muhammeda, a. s., treba se, poput njega, bogobojazno suociti sa dogadajima koji su naizgled nesreca i zlo i vjerovati da u svemu postoji neki hajr i ljepota. Ne smije se gubiti iz vida ni to da je naš Pejgamber, Muhammed, a. s., kao jedan od najbogobojaznijih Allahovih robova bio kušan velikim nevoljama i surovim dogadajima.
Prije svega, u narodu kojem je dostavljao objavu nalazili su se ljudi koji su bili spremni izazivati svakojake nevolje: oni koji su dvolicnim ponašanjem radili na pravljenju smicalica za Pejgambera, mušrici koji nisu pristajali na promjenu vjere svojih predaka, oni koji su od Poslanika tra?ili da donese cudo u skladu s njihovim interesima, oni što su nastojali ubiti, protjerati ili zatociti našeg Pejgambera i još mnogi konstantno su Muhammedu, a. s., priredivali nevolje i zlo.
Poslanik, a. s., uvijek je bio strpljiv na ovakva ponašanja nevjernika, velikom odlucnošcu je dostavljao Allahovu vjeru i, štiteci ih od opasnosti, vjernike odgajao Kur’anom. U osnovi ove njegove nepokolebljivosti, uspjeha i hrabrosti nalazi se njegova sna?na vjera u Allaha, d?. š., bogobojaznost i predanost. Kao što je bio slucaj sa pecinom, naš Pejgamber je u svim prilikama bio svjestan da se Allah, d?. š., nalazi sa njim i vjerovao da je sve ono što se dogada stvorio Allah, d?. š., i da ce se sve okoncati na najhajiriji nacin. Ovaj hadis našeg Poslanika jedan je od primjera njegove bogobojaznosti, koja u svemu vidi hajr:
“Kako je zapanjujuce stanje vjernika: pošto je sve ono što mu se dogodi hajr za njega; to je svojstveno samo vjerniku, ne i za ostale: ako ga zadesi nešto što ga usrecuje, on zahvaljuje Allahu, a to je hajr; a ako ga zadesi neka nevolja, on je strpljiv, a i to je hajr.”7
Hadži Nazif Bey. Kur’anski ajet: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici!...” (Ibrahim, 42). |
Ovakvom vjerom Poslanik se suocavao sa svim onim što mu se dešavalo, medutim, svjestan da ishod uvijek pripada Allahu, d?. š., on se uzdao i oslanjao na Njega. Naspram ovakve njegove izuzetne bogobojaznosti, Allah, d?. š., ga je ucinio uvijek jakim i uspješnim.
Našem Pejgamberu Allah, d?. š., saopcio je da se, naspram onih što mu stvaraju neprijatnosti, uzda u Njegovu pomoc i on se tokom cijelog svog ?ivota ponašao u skladu sa ovom naredbom. U jednom kur’anskom ajetu se ka?e slijedece:
Licemjeri govore: “Pokoravamo se!” a kada odu od tebe, onda neki od njih nocu snuju nešto što je suprotno onome što ti govoriš, i Allah naredi da se ono što oni snuju pribilje?i. Ti ih izbjegavaj i u Allaha se pouzdaj, jer Allah je dovoljan zaštitnik (An-Nisa’, 81).
U drugom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., naredio je slijedece:
Ako se oni budu prepirali s tobom, reci: “Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede.” I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: “Primite islam!” Ako prime islam, onda su na Pravome Putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš. - A Allah dobro vidi robove Svoje (Ali ‘Imran, 20).
Naknada koju ce imati oni koji se budu uzdali u Allaha, d?. š., na slijedeci je nacin saopcena u jednom hadisu našeg Pejgambera:
“Kada biste se vi istinski uzdali u Allaha, d?. š., bili biste opskrbljeni kao ptice; one odlaze gladne, a vracaju se site.”8
Najljepši primjeri za vjernike su Poslanikove rijeci i djela. Iz tog razloga, svaki vjernik, koji se suoci sa bilo kakvom nedacom, sa necim što mu se ne svida, razmišljajuci o kur’anskim ajetima i da je Allah, d?. š., taj koji sve stvara, kao uzor, treba uzeti Poslanikovu bogobojaznost i oslanjanje na Allaha, d?. š., i u svakoj situaciji biti svjestan da je predan sudbini koju stvara njegov Gospodar, Allah, d?. š.
Ne ocekujuci nikakvu nagradu od ljudi, Poslanik je tra?io samo Allahovo zadovoljstvo
Jedna od osnovnih odlika islama je da cijeli ?ivot covjeka gradi na strahu od Allaha, d?. š., i na tome da su svi njegovi ibadeti jedino radi zadobijanja Allahovog zadovoljstva, milosti i D?enneta. U jednom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., porucuje vjernicima: Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i ?ivot moj, i smrt moja doista su posveceni Allahu, Gospodaru svjetova!’’ (Al-An’am, 162).
U Kur’anu, ajetom “Ali oni koji se pokaju i poprave i koji cvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, bit ce s vjernicima, a Allah ce, sigurno, vjernicima veliku nagradu dati” (An-Nisa’, 146) vjernicima je takoder naredeno da svoju vjeru ?ive jedino radi Allaha, d?. š., i bez bilo kakvih drugih ciljeva. To što se neko cvrsto prihvati Allaha, d?. š., što, svjestan da osim Allaha, d?. š., nema drugog Boga, svoj ?ivot posveti jedino da bi Njega zadovoljio i što ni u kakvoj situaciji ne odstupa od odanosti svome Gospodaru pokazatelji su da ta osoba posjeduje iskrenu vjeru.
Vjernik koji posjeduje iskrenu vjeru svojim djelima i ibadetima nece raditi na postizanju ljubavi, zadovoljstva, pohvala, pa?nje i naklonosti drugih mimo Allaha, d?. š. Iskrenim vjernicima najljepši uzor je Muhammed, a. s., i ostali pejgamberi.
Muhammed, a. s., tra?io je jedino Allahovo zadovoljstvo i, ne razmišljajuci ni o kakvim ovosvjetskim interesima i nagradama, cijeli svoj ?ivot proveo je u naporima za postizanjem Allahovog zadovoljstva, milosti i D?enneta.
Reci: “Ne tra?im ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještacen!’’ (Sad, 86).
Reci: “Kakvu god nagradu da zatra?im od vas, nek ostane vama, mene ce nagraditi Allah, On nad svim bdi” (Saba’, 47).
Muhammedovo, a. s., uzorno strpljenje naspram nevolja
Kao što smo i prethodno istakli, tokom svog poslanstva, Muhammed, a. s., susretao se sa raznim nedacama. Nevjernici i mušrici su za njega iznosili krajnje uvredljive rijeci, govorili su, štaviše, da je vracar i ludak, a neki su ga, cak, nastojali i ubiti i za to su kovali planove. Unatoc tome, naš Pejgamber je radio na odgajanju ljudi raznih kultura i karaktera, nastojao ih poduciti Kur’anu i prema tome, i lijepom moralu i uzornom vladanju.
Kao što je i saopceno u kur’anskim ajetima, zbog toga što nisu znali ni temeljna pravila lijepog ponašanja, odredeni ljudi nisu razmišljali o tome da bi svojim rijecima i postupcima mogli naciniti nevolje našem Pejgamberu, osobi profinjenog razmišljanja i superiornog morala. Što se tice Poslanika, on je naspram svega toga pokazivao veliko strpljenje, u svim situacijama se obracao Allahu, d?. š., i od Njega pomoc tra?io, a, isto tako, i vjernicima preporucivao strpljenje i uzdanje u Boga.
Nizom kur’anskih ajeta Allah, d?. š., preporucuje našem Poslaniku da bude strpljiv naspram onoga što mu govore nevjernici:
Zato strpljivo podnosi ono što oni govore i velicaj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sunceva izlaska i prije zalaska (Qaf, 39).
Neka te ne ?aloste besjede njihove! Uistinu, sva moc pripada Allahu; On sve cuje i sve zna (Yunus, 65).
Mi dobro znamo da ti je teško u duši zbog onoga što oni govore (Al-Hid?r, 97).
Nemoj ti ništa od onoga što ti se objavljuje izostaviti, što tišti grudi tvoje, zato da oni ne bi rekli: “Zašto mu nije poslano kakvo blago, ili, zašto s njim nije došao melek?” Tvoje je da opominješ, a o svemu se samo Allah brine (Hud, 12).
Razmišljajuci o tome kako je, strpljivo podnoseci razne nevolje, naš Pejgamber pokazivao jednu izuzetnu etiku, u dogadajima koji ih zadese, vjernici bi Muhammeda, a. s., trebali uzeti kao svoj uzor. Oni koji i u najmanjem nemilom dogadaju zapadnu u beznade?nost, koji iskazuju nepodnošljivost i u najmanjem prigovoru, koji odustaju od širenja Allahove vjere ili koji se osjecaju nespokojnima nakon neuspjele trgovine kojom se bave trebalo bi da znaju da ne postupaju u skladu sa Allahovom Knjigom i Poslanikovim sunnetom. Vjernici bi u svim prilikama trebali iskazivati strpljenje, zahvaljujuci Allahu, d?. š., poput Poslanika, pokazivati uzornu etiku i nadati se zadovoljstvu, milosti i D?ennetu svog Gospodara.
Naš Pejgamber se uvijek tolerantno odnosio prema ostalima
Kao što smo naprijed istakli, pored našeg Pejgambera bilo je ljudi razlicitih kultura i ideja. On se, medutim, tokom cijelog svog perioda poslanstva za svakog od njih posebno zanimao, svakog od njih ponaosob upozoravao na ispravljanje nedostataka i grešaka i nastojao ih odgojiti u raznim pitanjima, od cistoce do imana. Ovakav njegov saosjecajan, tolerantan, blag i strpljiv stav bio je povod da su se mnogi srdacno zagrijali za vjeru i da su se velikom ljubavlju i iskrenošcu vezali za Poslanika. Ovaj izuzetno lijepi odnos koji je Muhammed, a. s., iskazivao prema drugima Allah, d?. š., nam je na slijedeci nacin saopcio u Kur’anu:
Samo Allahovom milošcu ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma. A kada se odluciš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega (Ali ‘Imran, 159).
G. Mesara kolekcija, kaligrafija, Esma-i Nebi, kur’anski ajet: ‘‘A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali’’ (Al-Anbiya’, 107). |
A u drugom ajetu Allah, d?. š., na slijedeci nacin saopcava našem Pejgamberu kako da se odnosi prema onima iz njegove blizine:
Mi dobro znamo što oni govore; ti ih ne mo?eš prisiliti, nego podsjeti Kur’anom onoga koji se prijetnje Moje boji! (Qaf, 45).
Muhammed, a. s., nikada nije koristio metode prisile ili donosio neke uvjete prilikom širenja vjere; uvijek je imao lijep i blag nastup prema onima iz svoje okoline.
Svojom sna?nom savješcu je u svakom pogledu štitio svoj ummet i, u svim pitanjima, bio njihov dobrocinitelj. Zbog ovih njegovih odlika, Muhammed, a. s., se na nekoliko mjesta u Kur’anu spominje kao “drug” (Saba’, 46; An-Nad?m, 2; At-Takwir, 22).
A vjernici, koji su prosudili i shvatili ovaj savjestan odnos našeg Pejgambera, do?ivljavali su ga bliskijim od svih drugih i dr?ali ga mnogo uzvišenijim od samih sebe. Ova cinjenica se na slijedeci nacin istice u jednom kur’anskom ajetu:
Vjerovjesnik je preci vjernicima nego oni sami sebi, a ?ene njegove su - kao majke njihove... (Al-Ahzab, 6).
Podacima prikupljenim od hadiskih ucenjaka, veliki islamski ucenjak Imam Gazali je slijedecim rijecima rezimirao Poslanikov odnos prema onima iz svog okru?enja:
“...Svima onima koji su sjedili u njegovom prisustvu davao je udio svog mubarek lica, bivao je veoma ljubazan. Zbog toga, sve one iz njegovog prisustva obuzimalo je uvjerenje da kod njega nema niko vredniji od njih samih. Da, njegov nacin sjedenja, slušanje, rijeci, lijepe dosjetke i ljubaznost bili su uvijek za one koji su sjedili pored njega. Uporedo s tim, sastanci sa njim bili su sastanci cednosti, poniznosti i sigurnosti.
(...) Da bi im izrazio poštovanje i srdacnost, ashabe je oslovljavao nadimcima, a pronalazio bi lijepe nadimke onima koji ih nisu imali i tako ih oslovljavao.
Bio je krajnje daleko od ljutnje i brzo je davao svoj pristanak na nešto. Prema ostalima je bio najsrdacniji covjek. Naravno, najbolji od svih ljudi je onaj cija dobrota koristi ljudima, najkorisniji medu ljudima je onaj koji koristi ljudima.”9
Muhammedova, a. s., ljubav prema ljudima, koja je druge vezala za vjeru i njihova srca zagrijavala za iman, njegovo profinjeno i obazrivo razmišljanje i saosjecajnost moralne su vrline na kojima svi muslimani pomno trebaju istrajavati.
Uzorna pravednost našeg Pejgambera
Allah, d?. š., u Kur’anu se na slijedeci nacin obraca vjernicima: “O, vjernici, budite uvijek pravedni, svjedocite Allaha radi pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rodaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti - kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedocili ili svjedocenje izbjegavali - pa, Allah zaista zna ono što radite” (An-Nisa’, 135). I odlukama koje je donosio medu muslimanima, i tolerantnim i pravednim stavom koji je zauzimao naspram osoba ostalih vjera, jezika, rasa i naroda, a i, kao što je to Allah, d?. š., Kur’anom naredio, jednakim odnosom prema svima, ne praveci razlike izmedu siromašnih i bogatih, naš Pejgamber, Muhammed, a. s., veliki je uzor za sve ljude.
U jednom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., na slijedeci se nacin obraca Svome Poslaniku:
Oni mnogo la?i slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu; pa ako ti dodu, ti im presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne (Al-Ma’ida, 42).
Cak i u tako teškom narodu Muhammed, a. s., pridr?avao se Allahovih naredbi i nikada nije davao ustupke u pravednosti. Rijecima “Gospodar moj nareduje - pravednost...” (Al-A’raf, 29) bio je uzor svim ljudima u svim vremenima.
 |
Tokom godina poslanstva Muhammeda, a. s., dogodio se niz dogadaja koji predstavljaju primjere njegovog pravednog postupanja. Na prostoru na kome je ?ivio naš Poslanik zajedno su ?ivjeli ljudi razlicitih vjera, jezika, rasa i plemena. Bilo je veoma teško da ove zajednice ?ive zajedno u miru i spokoju i onemoguciti one koji su nastojali sijati razdor medu njima. Dešavalo se da se situacija zategne i da nasrnu jedni na druge zbog samo jedne rijeci ili djela. Medutim, pravicnost Muhammeda, a. s., koliko za muslimane, toliko je i za ove zajednice bivala izvor sigurnosti i mira. U vrijeme Muhammeda, a. s., na Arabijskom poluotoku pravedno se postupalo prema svima, bez obzira bili oni kršcani, Jevreji ili idolopoklonici. Pridr?avajuci se odredbe ajeta “U vjeru nema prisiljavanja...” (Al-Baqarah, 256), naš Pejgamber je svima objašnjavao islam, ali ih je ostavljao da sami donesu svoju odluku.
U jednom drugom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., našem Pejgamberu na slijedeci nacin saopcio je kako se treba pravedno i tolerantno odnositi prema onima koji pripadaju drugim vjerama:
Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se nareduje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: “Ja vjerujem u sve Knjige koje je Allah objavio, i naredeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo; Allah ce nas sve sabrati, i Njemu ce se svi vratiti” (Aš-Šura, 15).
Ovo uzorno ponašanje koje je, u skladu sa kur’anskim moralom, iznosio naš Pejgamber danas bi trebalo poslu?iti kao uzor u kontekstu medusobnih odnosa pripadnika razlicitih vjera.
Pravednost Muhammeda, a. s., osiguravala je takoder i izmirenje pripadnika razlicitih rasa. U mnogim svojim govorima, cak i u Oproštajnoj hutbi, Muhammed, a. s., saopcio je da se superiornost ne mo?e ostvariti prema rasama, da ce, u skladu sa kur’anskim ajetom, “superiornost biti prema bogobojaznosti”. U jednom kur’anskom ajetu se ka?e:
O, ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne ?ene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa (Al-Hud?urat, 13).
U dva razlicita hadisa Muhammed, a. s., rekao je slijedece:
“O, ljudi, svi ste vi potomci Ademovi, a Adem je stvoren od zemlje! Nesporno, ljudi bi trebali napustiti hvalisanje svojim rasama!”10
“Ta vaša loza i rodbina nije nešto što bi nekome trebalo biti povod za izigravanje superiornosti i nadmenosti. (O, ljudi!) Svi ste vi djeca Ademova! Svi ste vi kao jednaka zrna pšenice u posudi. (...) Medutim, niko ni nad kim nema superiornost osim u vjeri i bogobojaznosti. Da bi neko bio loš, dovoljno je da se ismijava drugome, da poni?ava, da prekoraci granice škrtosti i loše naravi.”11
U svojoj Oproštajnoj hutbi, Muhammed, a. s., slijedecim se rijecima obratio muslimanima:
“Ne mo?e se hvalisati rasom! Arapi ne mogu biti viši od Perzijanaca zbog toga što su Arapi, a ni Perzijanci ne mogu biti viši od Arapa zato što su Perzijanci - pošto je najbolji od vas pred Allahom, d?. š., onaj koji je najbogobojazniji, koji najmanje griješi!”12
I sporazum nacinjen sa kršcanskim narodom Ned?ran sa juga Arapskog poluotoka predstavlja jedan veoma lijep primjer pravednosti našeg Pejgambera, Muhammeda, a. s. Jedna od tacaka tog sporazuma glasila je:
“@ivoti Ned?ranlija i onih što su u njihovoj pratnji, njihova imovina, vjera, porodice, crkve i sve ono što posjeduju stavit ce se pod zaštitu Allaha, d?. š., i Allahovog Poslanika.”13
Hadži Nazif Bey. Kur’anski ajet: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici!...” (Ibrahim, 42). |
Medinski dokument, kojeg je Muhammed, a. s., potpisao sa kršcanskim, jevrejskim i mnogobo?ackim zajednicama, jedan je od najznacajnijih sporazuma koji predstavlja primjer pravednosti i tolerancije. Zahvaljujuci ovom dokumentu, koji je pripremljen radi osiguranja pravednosti medu zajednicama razlicitih vjerskih uvjerenja i radi ocuvanja interesa svih zajednica, došao je mir medu narode koje su godinama ?ivjeli u medusobnom neprijateljstvu. Jedna od najistaknutijih odlika Medinskog dokumenta je da je on osiguravao slobodu vjeroispovijesti. Stavka sporazuma koja je u vezi s tim glasi:
“Zajedno sa muslimanima, Jevreji Beni Avfa su istog ummeta, Jevrejima njihova, a muslimanima njihova vjera.”14
A u 16. tacki Medinskog sporazuma stoji slijedece: “Jevreji, koji su nama podredeni, bez ikakvog do?ivljavanja nepravednosti, a i bez medusobnog potpomaganja sa neprijateljima, imat ce našu pomoc i podršku”15 Nakon Muhammeda, a. s., njegovi ashabi takoder su nastavili sa provodenjem ove odredbe koju je Muhammed, a. s., uvrstio u sporazum i ista odredba primjenjivala se i na Berbere, budiste, brahmane i osobe sa slicnim vjerskim uvjerenjima.16
Jedan od najznacajnijih razloga što je vrijeme Muhammeda, a. s., proteklo u miru i sigurnosti je Poslanikov pravedni odnos zasnovan na kur’anskoj etici.
Pravednost našeg Pejgambera je i kod nemuslimana pobudila jedan osjecaj sigurnosti, a bilo je cak i mušrika koji su ?eljeli uci pod zaštitu Muhammeda, a. s. Allah, d?. š., u Kur’anu je saopcio ovaj zahtjev mušrika i, u isto vrijeme, Poslaniku saopcio kako se treba odnositi naspram ovih osoba:
Ako te neki od mnogobo?aca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove rijeci, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna. Kako ce mnogobošci imati ugovor sa Allahom i Poslanikom Njegovim?! - Ali, s onima s kojima ste ugovor kod Casnog hrama zakljucili, sve dok se oni ugovora budu pridr?avali, pridr?avajte se i vi, jer Allah zaista voli pobo?ne (At-Tawba, 6-7).
Postupanje u skladu sa principima kur’anske etike jedino rješenje je i za sukobe, svade i nesporazume koji se danas dogadaju širom Svijeta, a, isto tako, i apsolutno neodstupanje od pravde po uzoru na onu koju je posjedovao naš Pejgamber, a koja nije pravila podvojenosti po liniji vjere, jezika ili rase.
Pokornost Poslaniku, a. s., znaci pokornost Allahu, d?. š.
Allah, d?. š., sve je ljude zadu?io pokornošcu poslanicima koje im je slao. Poslanici su bili mubarek ljudi koji su izvršavali Bo?ije naredbe, koji su dostavljali Allahove Objave; koji su svojim dr?anjem, postupcima i govorima, ukratko, cijelim svojim ?ivotima predstavljali modele covjeka sa kojim ce Allah, d?. š., biti najzadovoljniji i koji su pokazivali kako se treba ?ivjeti. Allah, d?. š., u Kur’anu je saopcio da ce biti spaseni oni koji se budu pokoravali Njegovim poslanicima. Zbog toga, pokornost našem Pejgamberu predstavlja jedan veoma znacajan i bitan ibadet. Znacaj pitanja pokornosti Allah, d?. š., na slijedeci se nacin istice u Kur’anu:
A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naredenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dodu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv (An-Nisa’, 64).
Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit ce u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako ce oni divni drugovi biti! (An-Nisa’, 69).
A u mnogim kur’anskim ajetima saopcava se da se oni koji se pokoravaju poslanicima zapravo pokoravaju Allahu, d?. š., a oni koji glavu okrecu od njih u biti se okrecu od Allaha, d?. š. Neki od tih ajeta su:
Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu; a onaj ko glavu okrece - pa, Mi te nismo poslali da im cuvar budeš (An-Nisa’, 80).
Oni koji su se zakleli na vjernost - zakleli su se, doista, na vjernost samome Allahu - Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu- On ce mu dati veliku nagradu (Al-Fath, 10).
I Poslanik je u svojim hadisima podsjetio na znacaj pokornosti i rekao slijedece:
“Ko se pokori meni nesumnjivo je da se pokorio Allahu, d?. š., a ko se pobuni protiv mene nesumnjivo je da se pobunio protiv Allaha, d?. š.”17
Allah, d?. š., u Kur’anu saopcava da je Poslanik zaštitnik i upravitelj vjernika. Iz tog razloga su se muslimani o svim pitanjima konsultirali sa Poslanikom i zapocinjali odredeni posao nakon što bi dobili njegovo mišljenje i suglasnost. Osim toga, u pitanjima u kojima je dolazilo do medusobnih nesuglasica, kada nisu mogli pronaci rješenje ili kada bi saznali za neku vijest koja je u vezi sa sigurnosnim, zdravstvenim i ekonomskim stanjem Ummeta, i to bi odmah proslijedili Pejgamberu i primjenjivali bi najbolje rješenje ili metode koje bi saznali od njega.
To je veoma bitna moralna vrlina koju je Allah, d?. š., naredio vjernicima. Na primjer, u jednom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., nareduje da se sve vijesti proslijede Pejgamberu ili onima koje je on opunomocio. U ajetu se ka?e:
Kada saznaju za nešto va?no, a tice se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što ?ele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili (An-Nisa’, 83).
Nesumnjivo, ovo je naredba koja u sebi sadr?i niz dobrota i mudrosti. Prije svega, svaka Poslanikova naredba i presuda pod zaštitom je Allaha, d?. š. Prema tome, odluke koje je donosio Poslanik uvijek su bile korisne. Osim toga, Muhammed, a. s., bio je najpametniji i najmudriji. Savim je prirodno da se u svakom poslu covjek posavjetuje sa najstrucnijim, najpametnijim i najsavjesnijim, sa osobom u koju je najsigurniji i kojoj najviše vjeruje; sasvim je normalno da joj, radi izvodenja zakljucka, ?eli saopciti vijest do koje dode.
Pored svih ovih odlika našeg Pejgambera, mudrost sakupljanja svih vijesti kod jedne osobe je i to što ce se te vijesti u cijelosti moci pametnije i zdravije procjenjivati i komentirati. A u drugom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., saopcava vjernicima da u medusobnim nesporazumima uzmu Pejgambera kao sudiju. Allahova je naredba da se takve nerješivosti odmah proslijede Poslaniku, a to je ono što je u skladu sa razumom, savješcu i pravilima ponašanja. Osim toga, krajnje je bitno srdacno i bez ikakve sumnje pokoriti se presudi koju donese Poslanik. Ako bi se odluka koju je on donosio i kosila sa interesima doticne osobe, iskreni vjernici ne bi osjecali nikakvu nelagodu; odmah bi se zadovoljno pokoravali Poslanikovoj presudi. Ovu bitnu odliku pokoravanja Allah, d?. š., na slijedeci nacin saopcava u Kur’anu:
I tako Mi Gospodara tvoga, oni nece biti vjernici dok za sudiju u sporovima medusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore (An-Nisa’, 65).
Odredeni dvolicnjaci ili oni sa nedovoljno jakim imanom koji nisu mogli uociti da su sve Poslanikove odluke uvijek pod Allahovom zaštitom usprotivili su se upoznavanju Poslanika o svim pitanjima i u tom kontekstu su nastojali izazvati smutnje. Ajet u kome je saopcena ta situacija glasi:
Ima ih koji vrijedaju Vjerovjesnika govoreci: “On vjeruje što god cuje!” Reci: “On cuje ono što je dobro, vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike, i milost je onima izmedu vas koji vjeruju.” A one koji Allahova Poslanika vrijedaju ceka patnja nesnosna (At-Tawba, 61).
Zato što nisu mogli shvatiti bit imana i što nisu bili u stanju procijeniti i upoznati Poslanika, ove osobe su njegovu obaviještenost o svemu komentarisali svojim d?ahilijjetskim nacinom razmišljanja - pošto saznanja koja posjeduju d?ahilijjetski ljudi ne koriste za dobrobit, ljepote, društveno blagostanje i sigurnost. Oni to jedino koriste za klevete i sijanje smutnji u nastojanjima da zavade ljude i prave smicalice. Medutim, sa svim vijestima koje su dopirale do njega Muhammed, a. s., osiguravao je sigurnost i zdravlje muslimana, a i ostalih koji su se nalazili pod njegovom zaštitom; otklanjanjem mogucih opasnosti razotkrivao je klopke koje su bile pripremljene za vjernike; utvrdujucu one sa oslabljenim imanom, poduzimao je mjere koje ce ojacati njihovu vjeru, presjecao je sve mogucnosti koje bi oslabile vjernike i slomile njihovu radost, odredio je razne metode koje ce vjernicima donijeti ljepotu i dobrobit. Svaka Poslanikova rijec, svaka njegova odluka i svaka mjera predostro?nosti donijela je muslimanima,-a, zapravo, i svim ljudima-blagodati i ljepote.
Poslanik je mudro upozoravao ljude, na nacin koji ce utjecati na njihovu savjest
Otkako mu je pocela silaziti Objava, Muhammed, a. s., ostatak svog ?ivota provodio je pozivajuci ljude u vjeru; bio je vodic koji im je pokazivao Pravi Put. U jednom kur’anskom ajetu Poslaniku se saopcava da se na slijedeci nacin obraca:
Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajuci jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim” (Yusuf, 108).
Kao što se jasno mo?e vidjeti i iz kur’anskih ajeta, upozoravajuci ljude i poducavajuci ih Kur’anu i uzornom moralu, Muhammed, a. s., suocavao se sa nizom poteškoca. Zato što svi nisu bili na Pravom Putu, bilo je onih koji su zbog ljubomore, zlobe i mr?nje stvarali nevolje Muhammedu, a. s., koji nisu mogli shvatiti njegove rijeci, ili onih koji jesu shvatali, ali su to olahko prihvatali; onih koji su se dvolicno ponašali, koji u biti nisu vjerovali unatoc tome što su govorili da vjeruju u ono što Pejgamber govori i onih koji su pokazivali slicne moralne slabosti. Unatoc njima, nikada ne posustavši, Muhammed, a. s., s velikom odlucnošcu nastavio je sa objašnjavanjem i širenjem vjere. Ponašanje ovakvih osoba se na slijedeci našin opisuje u Kur’anu:
...Kad vas sretnu, govore: “Vjerujemo!” - a cim se nadu nasamo, od srd?be prema vama grizu vrhove prstiju svojih. Reci: “Umrite od muke!” - Allahu su, zaista, dobro poznate misli svacije (Ali ‘Imran, 119).
A Poslanikov odnos i odlucnost naspram munafika u Kur’anu se saopcava na slijedeci nacin:
Neki od onih kojima smo dali Knjigu raduju se svemu što objavljujemo tebi, ali neki protivnici ne priznaju nešto od Objave. Reci: “Meni je naredeno da se samo Allahu klanjam i da Njemu nikoga ravnim ne smatram; Njemu ja pozivam i Njemu se vracam” (Ar-Ra’d, 36).
Muhammed, a. s., nastavio je sa upozoravanjem munafika; unatoc tome što su prema vjeri i njemu gajili neprijateljstvo, on im je na najefikasniji nacin objašnjavao islam nadajuci se da ce mo?da odustati od svojih djela i naci Pravi Put. O stavu munafika prema onome što im je Poslanik objašnjavao Allah, d?. š., nas obavještava u suri An-Nisa’:
Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak ?ele da im se pred šejtanom sudi, a naredeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan ?eli da ih u veliku zabludu navede. Kad im se ka?e: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” - vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okrecu (An-Nisa’, 60-61).
Unatoc ovom dvolicnom ponašanju munafika, Muhammed, a. s., ih je savjetovao uticuci na njihovu savjest, pricao je sa njima na nacin koji ce im omoguciti da spoznaju istinu. U jednom kur’anskom ajetu ka?e se slijedece:
Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se ti ne obaziri na rijeci njihove i posavjetuj ih, i reci im o njima ono što ce ih dirnuti (An-Nisa’, 63).
Nesporno je da savjetovati svoje neprijatelje, otvoreno im iznositi njihove greške i pozivati ih na Pravi Put predstavlja veoma tešku odgovornost. Medutim, za covjeka koji, poput Muhammeda, a. s., vjeruje i oslanja se na Allaha, d?. š., koji je svjestan da je Allah, d?. š., taj koji daje mudrost, koji se boji jedino Allaha, d?. š., kao i u svemu drugome, i u ovome postoji Allahova pomoc i olakšanje.
U mnogim kur’anskim ajetima Allah, d?. š., saopcava da je slao poslanike kako bi zalutale usmjeravali na Pravi Put, ocistili ih i poducavali Njegovim znakovima. Kao što smo i prethodno istakli, ovu odgovornost koju mu je njegov Gospodar povjerio, Muhammed, a. s., obavljao je tokom cijelog perioda svoga poslanstva na jedan veoma strpljiv, revnostan i odlucan nacin. Cak je i prilikom svog Oproštajnog govora, neposredno pred preseljenje na Ahiret, nastavio sa poucavanjem i savjetovanjem muslimana.
Ova veoma casna odgovornost, koju je Allah, d?. š., povjerio našem Poslaniku, u ajetima se saopcava na slijedeci nacin:
Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam rijeci Naše kazuje i da vas ocisti i da vas Knjizi i mudrosti pouci i da vas ono što niste znali nauci (Al-Baqarah, 151).
Allah je vjernike milošcu Svojom obasuo kad im je jednog izmedu njih kao poslanika poslao, da im rijeci Njegove kazuje, da ih ocisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci, jer su prije bili u ocitoj zabludi (Ali ‘Imran, 164).
On je neukima poslao Poslanika, jednog izmedu njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih ocisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci, jer su prije bili u ocitoj zabludi (Al-D?umu’a, 2).
U jednom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., saopcava da su savjeti, podsjecanja i upozorenja Muhammeda, a. s., vjernicima “ono što ce im ?ivot osigurati”:
O, vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatra?i da cinite ono što ce vam ?ivot osigurati; i neka znate da se Allah uplice izmedu covjeka i srca njegova, i da cete se svi pred Njim sakupiti (Al-Anfal, 24).
Iz tog razloga, pozivi i savjeti Muhammeda, a. s., nisu kao pozivi i savjeti obicnog covjeka. Odazivanje ovim pozivima znaci spas za covjeka i na ovom, a i na buducem svijetu. U svakom pozivu Muhammeda, a. s., postoje mudrosti koje ce covjeka spasiti zla, zuluma i pesimizma. Zbog toga što se u svakom njegovom savjetu nalazi Allahovo nadahnuce i zaštita, iskreni vjernik ce se srdacno predati ovim savjetima i naci Pravi Put i spas.
I u Poslanikovim rijecima koje su dospjele do naših dana takoder su vidljivi lijepi savjeti koje je on davao vjernicima. Jedan od njih je i savjet koji je on dao ashabu Muazu, r. a. Prenosi se da mu je Muhammed, a. s., rekao slijedece:
“Muaze, preporucujem ti bogobojaznost, da govoriš istinu, da stojiš iza onoga što ka?eš, da ispoštuješ povjereno, da se dr?iš daleko od izdaje, da štitiš prava komšija, da budeš milostiv prema jetimima, da budeš slatkorjeciv, veoma cesto nazivaj selam, vrši dobra djela, nemoj mnogo škrtariti, prihvati se imana; preporucujem ti da shvatiš dubine Kur’ana, ljubav prema Ahiretu, strah od polaganja racuna, da spustiš krila pokornosti.
Muaze, zabranjujem ti da ru?iš one koji posjeduju mudrost, da la?eš onima koji govore istinu, da ustupaš pred griješnicima, da ustaješ protiv pravednog vladara, da siješ smutnju po zemlji.
Muaze, bio ti pored kamena, drveta ili zida, ma gdje bio, preporucujem ti strah od Allaha, d?. š., pokajanje iza svakog grijeha kojeg pociniš, tajno za tajne grijehe, a javno za javne grijehe.”18
Tako je Muhammed, a. s., poucavao svoje ashabe i neprestano ih pozivao da budu lijepe naravi.
U svojim govorima Muhammed, a. s., uvijek je velicao Allaha, d?. š.
U skladu sa naredbom, koju je Allah, d?. š., saopcio ajetom “...i hvaleci Ga velicaj!” (Al-Isra’, 111), kada bi objašnjavao neku temu, savjetovao vjernike, obracao se ljudima ili kada bi cinio dovu, Muhammed, a. s., uvijek je svoga Gospodara oslovljavao najuzvišenijim i najljepšim imenima, spominjao Njegovu moc, uzvišenost i velicinu. Allah, d?. š., je slijedecim ajetima saopcio kako da se obraca ljudima:
Reci: “O, Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoceš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoceš; Ti onoga koga hoceš uzvisuješ, a onoga koga hoceš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro - Ti, uistinu, sve mo?eš! Ti uvodiš noc u dan, i uvodiš dan u noc; Ti od ne?ivog stvaraš ?ivo, i od ?ivog ne?ivo; Ti opskrbljuješ koga hoceš, bez racuna.” Reci: “Skrivali vi ono što je u srcima vašim ili to javno pokazivali, Allah to zna. On zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji - Allah je svemocan (Ali ‘Imran, 26-27, 29).
Reci: “...pita se samo Allah, On sudi po pravdi i On je sudija najbolji” (Al-An’am, 57).
Reci: “O, ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog Boga osim Njega, On ?ivot i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna citati i pisati, koji vjeruje u Allaha i rijeci Njegove; njega slijedite - da biste na Pravome Putu bili!” (Al-A’raf, 158).
Reci: “Kad bi more bilo mastilo da se ispišu rijeci Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i rijeci Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim slicnim” (Al-Kahf, 109).
Reci: “On je Allah - Jedan! Allah je Utocište svakom! Nije rodio i roden nije, i niko Mu ravan nije!” (Al-Ihlas, 1-4).
I kada bi savjetovao nekog vjernika, Muhammed, a. s., bi, isto tako, podsjetio na uzvišenost Allaha, d?. š., i rekao slijedece:
“Nema drugog Boga osim Allaha, On je jedan i nema ortaka. Njegovo je sve ono što je na Zemlji i nebesima. Njemu pripada svaka hvala, On je Svemocan.” Reci... Utjecem se Allahu od prokletog šejtana!”19
I govor svakog vjernika koji je moral i bogobojaznost Muhammeda, a. s., uzeo kao svoj uzor, koji se dr?i Kur’ana i Poslanikovog sunneta trebao bi biti takav da ljude podsjeca na Allaha, d?. š., Njegovu moc i velicinu, koji uvijek poziva Allahu, koji kod ljudi inicira ljubav prema Stvoritelju i koji biva povod za strah od Njega. U svakom govoru vjernika trebalo bi biti ocito da nije zaboravio na Allaha, d?. š., i da je uvijek usmjeren prema Njemu.
Muhammed, a. s., stalno je savjetovao vjernike da vole Allaha, d?. š., a i njega, Poslanika, zato što ga Allah voli. U jednom hadisu je rekao slijedece:
“Volite Allaha zbog blagodati kojima vas je obdario, a i mene zato što sam ja omiljen Allahu, d?. š.”20
Muhammed, a. s., bio je “donosilac radosnih vijesti”
Ajetom “O, Vjerovjesnice, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje” (Al-Ahzab, 45) Allah, d?. š., saopcava da je Muhammed, a. s., bio poslanik koji donosi radosne vijesti i koji opominje. Naš Pejgamber je ljude upozoravao na d?ehennemske patnje, a i saopcavao im radosne vijesti da ce na ovom svijetu dobri uvijek pobjedivati, a da ih na Ahiretu ocekuje vjecni D?ennet. Ova Poslanikova odlika se na slijedeci nacin saopcava u kur’anskim ajetima:
Mi smo te poslali da istinu objaviš i da radosne vijesti i opomenu doneseš, i ti neceš biti pitan za one koji su u D?ehennemu (Al-Baqarah, 119).
Mi Kur’an pun mudrosti objavljujemo, i na istinit nacin se on objavljuje. A tebe smo poslali samo zato da radosne vijesti donosiš i da opominješ (Al-Isra’, 105).
Huseyin Kutlu, kalifrafski rad “Mašaallah”. |
I Kur’an je, sigurno, objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi D?ibril na srce tvoje, da opominješ (Aš-Šu’ara’, 192-194).
Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali vecina ljudi ne zna (Saba’, 28).
I oni koji su Poslanika uzeli kao svoj uzor i koji se pridr?avaju njegovog sunneta trebali bi, poput njega, biti osobe koje upozoravaju ostale i koje im donose radosne vijesti. Upravo je Muhammed, a. s., takoder na slijedeci nacin zapovijedio svome ummetu da budu oni koji donose radosne vijesti:
“Olakšavajte, a ne ote?avajte! Donosite radosne vijesti, a ne pobudujte mr?nju! Stvarajte medusobno dobre odnose, a ne zapadajte u konflikte!”21
Davanje radosne vijesti povecava radost i ushicenje vjernika, biva povod povecanja njihove energicnosti i uspjeha u dobrim djelima. Sasvim je sigurno da ce u drukcijem stanju i ponašanju biti osoba koja svoj posao obavlja nadajuci se da ce za to biti nagradena d?ennetskim ljepotama od osobe koja svoj posao obavlja u monotoniji, iz navike ili zato što mora. Allah, d?. š., iz tog razloga zapovijedio je Muhammedu, a. s.: “… podstici vjernike...” (An-Nisa’, 84).
A u drugom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., obraca se na slijedeci nacin: “I obraduj vjernike da ce Allah na njih veliku milost prosuti” (Al-Ahzab, 47). Svaki mu’min koji izvršava Allahova naredenja i koji se pridr?ava Poslanikovog morala zadu?en je da donosi radosne vijesti svim muslimanima i da ih stimulira na revnost. Dr?ati nekonstruktivne govore, raditi na utjerivanju straha vjernicima predstavljajuci im lahke obaveze kao poteškoce, udaljavati ih od ljepota i radosnih vijesti koje je Allah, d?. š., saopcio u Kur’anu nisu djela koja dolikuju muslimanima. Ono što je u skladu sa kur’anskom etikom je cesto podsjecanje na ljepote koje je Allah, d?. š., obecao muslimanima i dr?ati ih cile i revnosne, kao što je to radio Muhammed, a. s.
Jedna od radosnih vijesti koje su Poslaniku nalo?ene da ih prenosi vjernicima je i ta da je Allah, d?. š., onaj koji oprašta grijehe:
Reci: “O, robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv” (Az-Zumar, 53).
A kada ti dodu oni koji u rijeci Naše vjeruju, ti reci: “Mir vama! Gospodar vaš je Sam Sebi propisao da bude milostiv: ako neko od vas kakvo ru?no djelo iz lahkomislenosti ucini, pa se poslije pokaje i popravi - pa, Allah ce doista oprostiti i samilostan biti” (Al-An’am, 54).
Druga radosna vijest je D?ennet:
Reci: “Hocete li da vam ka?em šta je bolje od toga? Oni koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili imat ce u Gospodara svoga d?ennetske bašce, kroz koje ce rijeke teci, u njima ce vjecno boraviti, i ciste ?ene, i Allahovu naklonost - a Allah poznaje robove Svoje (Ali ‘Imran, 15).
Muhammed, a. s., je muslimane podsjecao da je i on covjek
Oholost je jedna od temeljnih odlika nevjernika. Zbog te svoje oholosti oni su odbijali poslušnost Allahovim poslanicima i iznosili niz izgovora te svoje neposlušnosti. Jedan od tih izgovora je njihovo zagovaranje da ce biti poslušni poslanicima jedino ukoliko oni budu nadljudska bica. Što se tice našeg Pejgambera, on je svome narodu govorio da je on jedan insan koji robuje svome Gospodaru, da su njihova ocekivanja neumjesna i pozivao ih da se, radi spasa, okrenu prema Allahu, d?. š. U kur’anskim ajetima koji govore o ovom pitanju, Allah, d?. š., nareduje Poslaniku da ka?e slijedece:
Reci: “Ja sam covjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog - jedan Bog. Ko ?udi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka cini dobra djela i neka, klanjajuci se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridru?uje!” (Al-Kahf, 110).
Reci: “Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali.” Reci: “Allah je dovoljan svjedok meni i vama, jer On zna i vidi robove Svoje” (Al-Isra’, 95-96).
Isto tako, Muhammed, a. s., je saopcio i to da je i njemu naredeno da bude musliman i da bude poslušan Allahu, d?. š., i da je zadu?en da samo upozorava i da nece biti odgovoran za ponašanje nevjernika. Ajeti koji nas obavještavaju o tome glase:
Ja sam primio zapovijest da se klanjam jedino Gospodaru ovoga grada, koji je On ucinio svetim - a Njemu sve pripada - i naredeno mi je da budem poslušan i da Kur’an kazujem; onaj ko bude išao Pravim Putem na Pravome Putu je za svoje dobro; a onome ko je u zabludi ti reci: “Ja samo opominjem.” I reci: “Hvala Allahu, On ce vam znamenja Svoja pokazati, pa cete ih vi poznati!” A Gospodar tvoj motri na ono što radite (An-Naml, 91-93).
Muhammed, a. s., oslobodio je muslimane od teškoca koje su imali
Prethodno navedenim odlikama Muhammed, a. s., je vjernike oslobodio tereta i teškoca koje su imali, pokazao im je put u poslovima i obavezama koje nece moci shvatiti ili koje ce teško obavljati. Pored toga, jedan dio ljudi je bio sklon da sami sebi cine zulum, da sebi stvaraju poteškoce, da svojevoljno donose neka pravila i da vjeruju da ce biti spaseni ukoliko se budu pridr?avali tih pravila. Ova odlika ljudi jedan je od razloga zbog kojih je tokom historije dolazilo do iskrivljavanja vjera. Niz zajednica donijelo je pravila koja nisu postojala u vjeri i uvjerili sebe i ostale da ce biti pobo?ni ukoliko se budu pridr?avali toga. A oslobadanje ljudi od teškoca koje su sami sebi nametnuli predstavlja jedno od najbitnijih svojstava Muhammeda, a. s. Ovu odliku Poslanika Allah, d?. š., na slijedeci nacin saopcava u Kur’anu:
Onima koji ce slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji nece znati citati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Ind?ilu, zapisana nalaze, koji ce od njih tra?iti da cine dobra djela, a od odvratnih odvracati ih, koji ce im lijepa jela dozvoliti, a ru?na im zabraniti, koji ce ih tereta i teškoca koje su oni imali osloboditi. Zato ce oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podr?avali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili - postici ono što budu ?eljeli (Al-A’raf, 157)
Muhammed, a. s., je i svojim ?ivotom bio uzor ljudima, a i-kao što se saopcava u navedenom ajetu-pozivao ih da cine dobra djela, a od ru?nih ih odvracao i tako oslobadao ljude tereta i poteškoca koje su imali.
Poslanikova bogobojaznost, odnosno ponašanje koje je podrazumijevalo jedino Allahovo zadovoljstvo takoder je jedno od pitanja u kojima je on bio najljepši primjer. Zbog toga što se bojao jedino svoga Gospodara i što nikada nije podlijegao ljudskim ?udnjama, Muhammed, a. s., uvijek je bio na pravom putu. Ova odlika kur’anske etike velika je olakšica i ljepota za covjeka. Za one koji rade da ugode i da se svidaju ljudima, za osobe koje, tra?eci i Allahovo, a i zadovoljstvo ljudi trce za pohvalama i mišljenjima veliki teret predstavljaju djela koja cine. Zbog toga što ne mogu razmišljati i ponašati se onako kako bi ?eljeli, iskreno i slobodno, a i zato što u istom trenutku ne mogu zadovoljiti i ugoditi svima, ovakve osobe, isto tako, ne mogu postici ni tra?ene pohvale i pozitivna mišljenja. Cak i u najmanjoj svojoj pogrešci oni zapadaju u paniku; kada vide nezadovoljne ljude ciju naklonost ?ele postici, njih obuzima strah da ce izgubiti njihovo povjerenje i poštovanje.
Medutim, muslimani koji ocekuju jedino Allahovo zadovoljstvo i koji se jedino Njega boje nikada nece uci pod neki teret koga nece moci savladati i koji ce im na ovom i buducem svijetu donijeti nevolje i gubitke. Oni nikada svoja djela ne zasnivaju na pitanjima kao što su zadovoljstvo ostalih ljudi, šta drugi misle, osuduju i ne odobravaju. Zbog toga su vjernici uvijek mirni i spokojni. Na drugoj strani, oni nisu u nevolji i nisu zabrinuti zato što znaju da ce za svoje grijehe odgovarati jedino Allahu, d?. š., i da jedino Njega treba moliti za oprost grijeha.
Eto, svojim rijecima i djelima Muhammed, a. s., je vjernike poducio pravom i cistom ?ivotu i sa njihovih leda uzeo “obaziranje na zadovoljstvo drugih”, što za sve ljude predstavlja veliki teret. Naravno, to je samo jedna od poteškoca od koje je Poslanik oslobodio vjernike. Na taj nacin Muhammed, a. s., je bio uzor svim muslimanima u mnogim pitanjima koja ce im donijeti dobro na ovom, a i na buducem svijetu.
Allah, d?. š., na slijedeci nacin u Kur’anu saopcava da ne mogu biti isti onaj koji iskreno vjeruje u svog Gospodara i onaj koji Mu pripisuje druga i ortaka:
Allah navodi kao primjer covjeka koji je u vlasti ortaka oko koga se oni otimaju, i covjeka koji je u vlasti samo jednog covjeka - da li je polo?aj njih dvojice isti? Hvaljen neka je Allah,-nije, ali vecina njih ne zna (Az-Zumar, 29).
Širk nije jedina poteškoca koju je Muhammed, a. s., skinuo sa leda vjernika. On je oslobodio vjernike od svih poteškoca koje su im bivale teške i koje su im cinile nevolje. Pozivao ih je na ono što je najlakše i najljepše i pokazao im rješenje svega. Zato, oni koji slijede sunnet Muhammeda, a. s., ?ivjet ce lahak i spokojan ?ivot. Odredeni hadisi našeg Poslanika, koji govore o tom pitanju, glase:
“...Ako ceš imati snage da, sa jednim istinskim imanom, sa jednom potpunom ?eljom, radiš za Allaha, d?. š., radi; ukoliko ne budeš imao snage za to, ima mnogo hajra u strpljenju u onome što ti se ne svida. Znaj i to da uspjeh dolazi skupa sa strpljenjem, a oslobodenje dolazi sa nevoljom i u poteškoci, takoder, postoji i olakšanje i jedna poteškoca nikada nece trijumfirati nad dvjema olakšicama.”22
“Kada bi došla poteškoca i ušla u ovu stijenu, olakšica bi sigurno došla za njom, ušla unutra i izvadila je odatle.”23
Muhammed, a. s., bio je veoma blag i milostiv prema vjernicima
Muhammed, a. s., bio je veoma iskren, saosjecajan, razumljiv i covjek pun ljubavi. Zanimao se za sve, i materijalne i duhovne, probleme svojih prijatelja, bli?njih i svih vjernika koji su mu bili potcinjeni; poduzimao je sve mjere za njihovo zdravlje, sigurnost i raspolo?enje; širio im je zaštitnicka krila stalnim nadopunjavanjem njihova imana i bogobojaznosti, brinuo se o njihovim ahiretskim ?ivotima. Ove izuzetne odlike Muhammeda, a. s., koje kao uzor mogu poslu?iti cijelom svijetu, u Kur’anu se saopcavaju na slijedeci nacin:
Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što cete na muke udariti, jedva ceka da Pravim Putem podete, a prema vjernicima je blag i milostiv (At-Tawba, 128).
I budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! (Aš-Šu’ara’, 215).
Zato što su njegove izuzetne odlike uzeli sebi za uzor, i vjernici koje je odgajao Muhammed, a. s., takoder su imali po?rtvovano, saosjecajno i merhametli ponašanje, o cemu je, spominjanjem u Kur’anu, obaviješteno cijelo covjecanstvo. U jednom kur’anskom ajetu se na slijedeci nacin objašanjava po?rtvovanost koju su medusobno cinili muslimani:
I onima koji su Medinu za ?ivljenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je ucinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjecaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se ušcuvaju lakomosti, oni ce, sigurno, uspjeti (Al-Hašr, 9).
Vjernici koje je odgajao Poslanik i koji su srcano bili vezani za kur’anske ajete zaštitnicki stav zauzimali su cak i prema zatocenicima. Ovaj njihov uzorni moral na slijedeci nacin se saopcava u Kur’anu:
I hranu su davali - mada su je i sami ?eljeli - siromahu i sirocetu i su?nju. “Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tra?imo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada ce lica smrknuta i namrgodena biti” (Ad-Dahr, 8-10).
Naš Poslanik je podsjecao svoje ashabe da, takoder, budu milostivi, i u tome im slu?io kao najljepši primjer:
“Budite milostivi da biste osjetili milostivost! Praštajte da bi vam se praštalo! @alosni su oni ciji je govor besmislen. @alosni su oni koji znaju svoje grijehe, ali nastavljaju da ih vrše i koji se ne kaju.”24
“Ne cini se milost onima koji nisu milostivi.”25
“Allah je milostiv i saosjecajan, voli blagost i na blagost uzvraca blagošcu.”26
Poslanikovo tra?enje oprosta i cinjenje dove za vjernike
U ishodu svoje ljubavi i privr?enosti vjernicima Muhammed, a. s., tra?io je od Gospodara da im oprosti njihove grijehe. A što se tice Allahovih naredbi Poslaniku o tom pitanju one glase:
O, Vjerovjesnice, kada ti dodu vjernice da ti polo?e prisegu: da nece Allahu nikoga ravnim smatrati, i da nece krasti, i da nece bludniciti, i da nece djecu svoju ubijati, i da nece mu?evima tudu djecu podmetati i da nece ni u cemu što je dobro poslušnost odricati - ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv (Al-Mumtahinah, 12).
Znaj da nema Boga osim Allaha! Tra?i oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! Allah zna kud se krecete i gdje boravite (Muhammad, 19).
...I kad oni zatra?e dopuštenje od tebe zbog kakva posla svoga, dopusti kome hoceš od njih, i zamoli Allaha da im oprosti jer Allah prašta i On je milostiv (An-Nur, 62).
A u poglavlju At-Tawba Allah, d?. š., na slijedeci nacin nala?e Poslaniku da se moli za vjernike:
...Pomoli se za njih, molitva tvoja ce ih, sigurno, smiriti. - A Allah sve cuje i sve zna (At-Tawba, 103).
Kao što je saopceno u navedenom ajetu, Poslanikova molitva predstavlja povod smirenosti i spokojstva vjernika. Nikako ne treba gubiti iz vida da je jedino Allah, d?. š., taj koji srcu daje smirenost i spokojstvo. Molitvu Poslanika koga je kao zaštitnika i staratelja ucinio predstavnikom vjernika Allah, d?. š., je ucinio povod za smirenost i spokojstvo vjernika. Saosjecajnost i milost našeg Gospodar, Njegovo svojstvo zaštite vjernika, najviše se manifestira kroz etiku našeg Pejgambera.
U jednom hadisu Muhammeda, a. s., je na slijedeci nacin podsjetio vjernike na jednu veoma znacajno pitanje o molitvi:
“Molite se Allahu vjerujuci da ce biti primljena vaša dova.”27
Zekjat koji je Muhammed, a. s., uzimao radi koristi muslimana bio je povod njihovom cišcenju
“Uzmi od dobara njihovih zekjat, da ih njime ocistiš i blagoslovljenim ih uciniš...” nala?e Allah, d?. š., na pocetku 103. ajeta poglavlja At-Tawba. Dakle, Allah, d?. š., saopcava da ce, povodom zekjata kojeg uzima za korist muslimana, Poslanik, a. s., Allahov veoma omiljeni rob, ocistiti i blagoslovljenim uciniti vjernike. Pejgamber, a. s., je Allahov poslanik i u svakoj rijeci i u svakom djelu pridr?ava se Allahovih naredenja i puta kojeg mu je On pokazao. Izvor Poslanikovog uzornog morala i superiornog ponašanja je u tome što je, bez pripisivanja Mu druga (širka), bez tra?enja drugog vodica i boga, uvijek bio usmjeren jedino ka Allahu, d?. š. Zato što je izvršavao svaku naredbu koju mu je Allah, d?. š., nalagao, postigao je jedinstveno lijep moral i ponašanje, koje je uzor cijelom covjecanstvu.
Za sve muslimane ova cinjenica bi trebala biti vodic, a povodenjem samo za Kur’anom, Allahovom Objavom, i ?ivljenjem uzornog morala na koji je upucivao i u praksi primjenjivao naš Pejgamber vjernici bi trebali prakticirati jedno ponašanje i etiku uzornu cijelome svijetu.
Muhammed, a. s., se konsultirao sa vjernicima
Pridr?avajuci se naredbi svoga Gospodara, Muhammed, a. s., se konsultirao sa vjernicima i uzimao njihova mišljenja. Ajet u kome je navedena ta naredba glasi:
...Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odluciš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega (Ali ‘Imran, 159).
Nakon što bi saznao i za mišljenja vjernika, Poslanik je donosio odluke, a za rezultate i ishod uzdao se u Allaha, d?. š. Veoma bitna cinjenica, koja se ne smije gubiti iz vida, je da su sve donesene odluke vec odranije poznate Allahu, d?. š. Sve odluke i sve rezultate odluka Allah, d?. š., odredio je u sudbini. A konsultiranje o odredenom pitanju i potom to pitanje vezati odlukom ili rezultatom, za vjernike, takoder, predstavlja jednu vrstu ibadeta. Znajuci za ovu cinjenicu, Poslanik se savjetovao sa vjernicima, donosio odluke, ali, oslanjajuci se na Allaha za ishod toga, znao je da ce On stvoriti najbolji ishod.
Konsultiranje je djelo koje ce i vjernicima donijeti lijepe i korisne rezultate. Prije svega, ponašajuci se ponizno, osoba koja se konsultira pokazuje lijepu etiku. Na primjer, u svom ummetu, Muhammed, a. s., bio je najpametnija, najpronic-ljivija i najoštroumnija osoba. Unatoc tome, njegovo konsulti-ranje sa ostalima, saznavanje njihovog mišljenja, pitanja kakva bi u odredenom problemu oni donijeli rješenja, pokazatelji su stepena njegove skromnosti.
Pokazujuci poniznost u svim situacijama, ne govoreci “To niko ne zna bolje od mene”, i vjernici ce, iz niza aspekata, vidjeti koristi i ljepote u konsultiranju sa drugima. Na taj nacin ce prakticirati jednu od praksi Muhammeda, a. s., a zbog poniznosti i poštovanja, koje iskazuju prema vjer-nicima, postici ce naklonost i Allahovu i drugih vjernika. Pored svega ovoga, dr?at ce se daleko od belaja, kao što je samoljublje. Osim toga, Allah, d?. š., u Kur’anu saopcava slijedece: “… a nad svakim znalcem ima još znaniji” (Yusuf, 76). Prema tome, kada se, ne uzdajuci se jedino u svoju pamet, covjek okoristi razumom, mišljenjem i znanjem drugih, on tada dolazi do mnogo boljih rezultata. Umjesto jednog, on posjeduje onoliko razuma sa koliko se osoba konsultira. Muhammed, a. s., je na slijedeci nacin podsjetio vjernike na medusobno konsultiranje:
“Ko se, prilikom zapocinjanja nekog posla, o tom pitanju posavjetuje sa nekim vjernikom Allah, d?. š., ga ucini uspješnim u najispravnijim poslovima.”28
Svaki put na koji Allah, d?. š., upucuje u Kur’anu i svaki postupak Muhammeda, a. s., za nas su najbolje i najljepše blagodati. Jedno od toga je i konsultiranje sa ostalim vjerni-cima. Zato, radi najljepšeg izvršavanja ibadeta i postizanja uzornog morala, veoma je bitno dobro znati Allahova naredenja i dobro poznavati Muhammeda, a. s.
Allah, d?. š., je Muhammedu, a. s., dao ugled i slavu
I spomen na tebe visoko uzdigli! (Al-Inširah, 4).
Kao što je i istaknuto u navedenom ajetu, i u vremenu kome je ?ivio, a i poslije svoje smrti Muhammed, a. s., je bio cuven širom svijeta. Cak i 1400 godina nakon preseljenja na ahiret cuven je i poznat od strane ljudi cijelog dunjaluka. Milijarde ljudi 1400 godina ljubavlju i poštovanjem vezuju se za Poslanika; unatoc tome što ga nikada nisu vidjeli, bivaju mu veoma bliski, molili su se i mole se da u D?ennetu vjecno budu u njegovoj blizini.
I u drugim kur’anskim ajetima Allah, d?. š., na slijedeci nacin saopcava da je Muhammed, a. s., “jedan plemeniti i mocni poslanik”:
Kur’an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog, mocnog, od Gospodara svemira cijenjenog, kome se drugi potcinjavaju, tamo pouzdanog! A drug vaš nije lud (At-Takwir, 19-22).
Kur’an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku (Al-Haqqa, 40).
Allah, d?. š., u Kur’anu saopcava da su i mnogi drugi pejgamberi, poput Nuha, Il’jasa, Musaa i Haruna, a. s., takoder bili casni i ugledni ljudi. Veliki dio ljudi cijelog svog ?ivota trce za ugledom i cašcu. Zbog toga bivaju pohlepni i predaju se blagodatima prolaznog ?ivota. Ili, pak, postaju oholi i neposlušni. Trceci za ugledom, oni se, zapravo, udaljavaju od ugleda i dostojanstva.
Medutim, cast i ugled covjeka daje se jedino od strane Allaha, d?. š. A Allah, d?. š., saopcava da ugled i slava covjeka dolazi ?ivljenjem kur’anskog morala. U jednom kur’anskom ajetu ka?e se slijedece:
Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji i u onome što je na njima; Mi smo im dali Kur’an, slavu njihovu, ali oni za slavu svoju ne haju (Al-Mu’minun, 71).
Jedini put covjeka za vodenje dostojanstvenog i casnog ?ivota je priklanjanje Allahovoj Objavi, Kur’anu i uzornom moralu našeg poslanika. Sasvim je ocita i kategoricna cinjenica da svi putevi izvan toga ljudima nece donijeti ništa drugo do gubitka i na ovom i na buducem svijetu.
Muhammedova, a. s., profinjenost i uctivost
Bonton i kultura odredenih ljudi koji su se u periodu Muhammeda, a. s., nalazili u njegovoj okolini bili su na niskom nivou. Iz odredenih kur’anskih ajeta je moguce zakljuciti da ti ljudi nisu bili uctivi i da nisu mogli procijeniti ponašanja kojima bi druge mogli uznemiriti. Ilustracije radi, u kur’anskim ajetima se saopcava da su u kuce ulazili na stra?nja, a ne na prednja vrata, da su u Muhammedovu, a. s., kucu dolazili u vrijeme objeda ili da su se upuštali u duge medusobne razgovore. Što se tice Muhammeda, a. s., on je bio krajnje obazriv, pristojan, strpljiv, covjek koji je ovim osobama pristupao s tolerancijom, iskren i veoma kulturan. Uvijek je lijepim rijecima opominjao i upozoravao na nedolicna ponašanja onih iz svoga okru?enja, osvajao njihova srca i odgajao ih ulaganjem velikog strpljenja i truda. A sa takvim moralom je, isto tako, postao uzor svim ostalim vjernicima.
Naš Gospodar, Milostivi i Samilosni, pomogao je Pejgamberu i u ovom poslu; podr?ao ga Svojim ajetima. Jedan od ajeta koji govore o tome glasi:
O, vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti radi jela, ali ne da cekate da se ono zgotovi; tek kad budete pozvani, onda udite, i pošto jedete, razidite se ne upuštajuci se jedni sa drugima u razgovor. To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vam to rekne, a Allah se ne stidi istine... (Al-Ahzab, 53).
I u mnogim predanjima Pejgamberovih ashaba isticu se primjeri obazrivog i pristojnog ponašanja Muhammeda, a. s. I zato što je bio pejgamber, a i zbog toga što je bio dr?avnik, Muhammed, a. s., je konstantno bio u kontaktu sa ljudima iz svih stale?a; vidao se sa svima: od dr?avnih i plemenskih celnika i bogataša do siromašnih, nemocnih, nezbrinutih, jetima, ?ena i djece. Sa svim onim ljudima koji su posjedovali medusobno sasvim razlicite socijalne strukture, nacine ?ivljenja, sklonosti i navike uspostavio je dobar dijalog na svim poljima; prema svakome od njih odnosio se krajnje pristojno, lijepo, s razumijevanjem i strpljivo.
Kao što se razumije i iz dogadaja koje prenose bliski Poslanikovi ashabi, naš Pejgamber je bio “krajnje uctiv, neporocan, fin, prijatan i bri?an”. Pravila lijepog ponašanja i bontona primjenjivao je na najljepši i najidelaniji nacin.
Rijecima “Nije postojao niko ko je posjedovao ljepši moral od Resulullaha. Kada bi mu se obratio neko od porodice ili ashaba, odgovarao bi sa ‘izvolite’. Iz tog razloga je Allah, d?. š., rekao da je on ‘iznad jednog visokog morala”,29 hzr. Aiša, r. a., je istakla uzorni moral koji je vidjela kod Muhammeda, a. s.
Hzr. Enes, r. a., koji je odrastao u kuci Muhammeda, a. s., i koji ga je godinama slu?io, na slijedeci nacin objašnjava Poslanikovu jedinstvenu ljubaznost i otmjenost:
“Onoga koji bi nešto pitao slušao bi sa velikom pa?njom i nije se udaljavao od pitaoca dok se on ne bi prvi udaljio od njega. Kada bi se neko rukovao sa Resulullahom ili kada bi ispru?io ruku da se rukuje, Resulullah nije vracao ruku dok to prva ne ucini osoba naspram njega. Isto tako, kada bi sa nekim dolazio licem u lice, Resulullah nije okretao glavu sve dok se doticni ne okrene i ne udalji se. Noge nikada nije ispru?ao prema onome ko sjedi pred njim. Sa onima sa kojima se susretao prvi je on nazivao selam. Prvi bi on zapocinjao rukovanje sa ashabima.”
“Svojim ashabima je davao lijepa imena i nadimke. Hzr. Aliju, r. a., nazvao je ‘Ebu Turab’, a drugog ashaba ‘Ebu Hurejre’. Da bi im ukazao cast, oslovljavao ih je sa imenima koja im se svidaju.”
“Nikome nije upadao u rijec. Nije ostajao nedorecen. Nastavljao bi sa razgovorom sve dok sugovornik ne bi završio svoj govor ili dok ne bi ustao da ide.”
“Deset godina sam slu?io Resulullaha. Vallahi, nijednom mi nije rekao cak ni ‘uf’. Kako god me nije ru?io kada bi zakasnio ili ne bih izvršio neku njegovu zapovijed, isto tako je i ukucanima, ako bi me neko od njih naru?io, govorio: ‘Ne dirajte ga! Da je bilo sudeno da to uradi, on bi to uradio!”
“Jednom mi je zapovijedio da odem nekud. Nakon što sam se udaljio od njega, na ulici sam ugledao nekoliko djece kako se igraju i zanio sam se posmatrajuci ih. Uto me neko straga rukama uhvati za glavu. Kada sam se okrenuo, ugledao sam njega. Smiješio se. ‘Dragi Enese, jesi li išao tamo kuda sam te poslao?” - rekao mi je.
‘Ne, nisam išao, sad cu ici’ - uzvratio sam.
Godinama sam mu hizmetio. Vallahi se ne sjecam da mi je za ono što sam uradio ijednom rekao ‘Zašto si to uradio?’, ili da mi je za ono što nisam uradio ijednom rekao ‘Zašto to nisi uradio?’”30
Tokom svog ?ivota, Pejgamber je odgojio hiljade insana, bio povod da oni koji ne znaju vjeru i uzoran moral postanu ljudi lijepog ponašanja, bri?ni, po?rtvovani i uzvišenog morala. Naš Pejgamber, koji je, svojim rijecima, djelima i etikom, i nakon smrti bio povod prodgajanja miliona ljudi, jedan je jedinstveno koristan vodic i pedagog.
Muhammed, a. s., je uvijek bio pod zaštitom Allaha, d?. š.
Allah, d?. š., je Pomocnik i Zaštitnik našeg Pejgambera i svih vjernika; uvijek je pomagao Muhammeda, a. s., njegove poteškoce je preobracao u olakšice, otvorio mu put, ojacao ga duhovno i materijalno, potpomogao ga iskrenim vjernicima, onemogucavanjem njihove pronicljivosti, uzimanjem njihove moci i razotkrivanjem njihovih klopki Allah, d?. š., je onemogucio Resulullahove neprijatelje da mu nanesu zlo i nevolje. U kur’anskom poglavlju At-Tawba Allah, d?. š., na slijedeci nacin saopcava da je pomagao Muhammeda, a. s.:
Ako ga vi ne pomognete - pa, pomogao ga je Allah... (At-Tawba, 40).
Kao što je istaknuto u navedenom ajetu, Resulullah nikada nije bio ovisan o drugima; njegov stalni pomagac bio je Allah, d?. š. Zato niko od onih koji su se nalazili u njegovoj blizini nisu Pejgambera mogli ostaviti pod dugom za svoj hizmet ili pomoc koju su mu ucinili. To zbog toga što je, u biti, Allah, d?. š., bio Taj koji je pomagao Resulullaha. Da te osobe nije ni bilo, Allah, d?. š., bi mu, posredstvom drugog insana, meleka ili d?ina, opet pomogao.
U drugom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., je Muhammedu, a. s., saopcio da, ne strahujuci od ljudi, hrabro širi pravu vjeru i obecao mu da ce ga štititi. U aktualnom ajetu se ka?e slijedece:
O, Poslanice, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga; ako to ne uciniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah ce te od ljudi štititi. Allah doista nece ukazati na Pravi Put narodu koji nece da vjeruje (Al-Ma’ida, 67).
Nevjernici, uskih i plitkih pogleda, koji nisu mogli shvatiti Allahovu moc i stvarni smisao dogadaja, mislili su da ce nadjacati Pejgambera, da ce ga moci zastrašiti ili oneposobiti i iz tog razloga su mu konstantno pripremali smicalice i klopke. Nisu bili svjesni Allahove zaštite koja je bila nad Resulullahom i nisu to mogli pojmiti. Smatrali su se mnogo jacim i superiornijim od Poslanika. Medutim, Allah, d?. š., osujetio je i veoma detaljne zavjere koje su svi skupa kovali; štaviše, na jedan cudotvoran nacin je njihove klopke okretao protiv njih samih. Nijedna klopka im nije koristila. Za ove ljude, koji nisu mogli shvatiti da ih, dok su se okupljali i kovali zavjere, Allah, d?. š., vidi, cuje i zna šta misle, koji nisu mogli shvatiti da se, cak ako se i sakriju od Resulullaha, ne mogu sakriti i od njegovog Gospodara i koji nisu pomišljali na to da je Muhammed, a. s., omiljeni rob i prijatelj Svemoguceg Allaha, d?. š., Allah, d?. š., u Kur’anu ka?e slijedece:
I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije (Al-Anfal, 30).
A u jednom drugom ajetu Allah, d?. š., na slijedeci nacin saopcava da Resulullahu niko nece moci nauditi, da su njegovi zaštitnici, pomocnici i prijatelji Allah, d?. š., D?ibril i cestiti vjernici:
Ako vas dvije ucinite pokajanje Allahu, pa - vi ste bile ucinile ono zbog cega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udru?ite, pa - Allah je zaštitnik njegov, i D?ibril, i cestiti vjernici; najposlije, i svi meleki ce mu na pomoci biti (At-Tahrim, 4).
A u kur’anskom poglavlju Ad-Duha Allah, d?. š., na slijedeci nacin objašnjava pomoc i blagodati kojima je obasuo Svoga Poslanika:
Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj ce tebi, sigurno, dati, pa ceš zadovoljan biti! Zar nisi siroce bio, pa ti je On utocište pru?io, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi Put uputio, i siromah si bio, pa te je imucnim ucinio? (Ad-Duha, 3-8).
Znajuci da ce mu u svim poslovima, cak i u najte?im momentima Allah, d?. š., pomoci, Resulullah se oslanjao na svog Gospodara i nije ga obuzimao strah i zabrinutost. I ostalim vjernicima je, isto tako, govorio da je Allah, d?. š., sa njima, da sve vidi i cuje i bio povod njihovom spokojstvu.
Takoder, svi oni koji Poslanika uzimaju sebi za uzor i koji slijede njegov put nikada ne bi smjeli gubiti nadu u Allahovu milost i pomoc; ne smiju gubiti iz vida da je, sve dok se, ocekujuci Allahovo zadovoljstvo, milost i D?ennet, natjecu u dobrocinstvu, Allah, d?. š., stalno uz njih. U jednom kur’anskom ajetu Allah, d?. š., vjernicima obecava slijedece:
...A Allah ce sigurno pomoci one koji vjeru Njegovu poma?u - ta Allah je zaista mocan i silan (Al-Had?d?, 40).
Znacaj koji je Resulullah pridavao cistoci
Stranica desno: Hafiz Halil Efendi, kaligrafski rad, Sure Al-Fatiha |
Cistoca duše i morala, cistoca tijela, odjece, okoline i jela takoder je jedna od najistaknutijih odlika muslimana. Kosa, ruke, lice, svaki dio tijela muslimana uvijek je cist. Odjeca je uvijek cista, odr?avana i pristojna. Mjesta na kojima radi ili ?ivi uvijek su uredna, cista, prijatnog mirisa, odišu svje?inom i mirom. Resulullah je i u ovom kontekstu najbolji uzor vjernicima. Allah, d?. š., se u Kur’anu na slijedeci nacin obraca Poslaniku:
O, ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga velicaj! I haljine svoje ocisti! I kumira se kloni! (Al-Muddassir, 1-5).
Allah, d?. š., u Kur’anu saopcava vjernicima da jedu lijepa i dozvoljena jela, a Resulullahu je, isto tako, rekao da saopci vjernicima da su im dozvoljena lijepa jela:
“O, poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite...” (Al-Mu’minun, 51).
Pitaju te što im se dozvoljava. Reci: “Dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove ?ivotinje koje ste lovu poducili, onako kako je Allah vas naucio. Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, brzo svida racune” (Al-Ma’ida, 4).
Muhammed, a. s., je u jednom hadisu na slijedeci nacin muslimanima preporucio cistocu:
“Islam je cist, bez prljavština. Budite i vi cisti, cistite se, pošto u D?ennet ulaze cisti.”31
Resulullahove dove
U Kur’anu se saopcava da je Muhammed, a. s., ustajao nocu i molio se svome Gospodaru:
A kad je Allahov rob ustao da mu se pomoli, oni su se u gomilama oko njega tiskati stali. Reci: “Ja se samo Gospodaru svome klanjam, i nikoga Njemu ravnim ne smatram” (Al-D?inn, 19-20).
U mnogim kur’anskim ajetima se spominju dove koje je ucio Muhammed, a. s. U svojim dovama Resulullah je velicao Allaha, d?. š., i spominjao Ga Njegovim svojstvima. Jedna od Poslanikovih dova koja se spominje u Kur’anu glasi:
Reci: “O, Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoceš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoceš; Ti onoga koga hoceš uzvisuješ, a onoga koga hoceš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro - Ti, uistinu, sve mo?eš! (Ali ‘Imran, 26).
David Robertsovo djelo pod nazivom Nubya i Egipat (desno) i Sultan Hasanova medresa (dolje) |
Kao i svi drugi poslanici, i Muhammed, a. s., je bio suocen sa prijetnjama i presijama neprijatelja od ljudi i d?ina. Resulullahu, koji je na te njihove presije pokazivao strpljenje i otpornost, naredeno je da, naspram šejtanskih negativnih utjecaja i duhovnih nasrtaja, na slijedeci nacin tra?i pomoc od Allaha, d?. š.:
I reci: “Tebi se ja, Gospodaru moj, obracam za zaštitu od prividenja šejtanskih, i Tebi se, Gospodaru moj, obracam da me od njihova prisustva zaštitiš!” (Al-Mu’minun, 97-98).
Muhammedu, a. s., je na slijedeci nacin naredeno da Allaha, d?. š., moli za oprost i da spominje merhamet svoga Gospodara:
I reci: “Gospodaru moj, oprosti i smiluj se, Ti si najmilostiviji!” (Al-Mu’minun, 118).
A u predajama se istice da je Muhammed, a. s., molio Allaha, d?. š., da mu podari uzoran moral i lijepu narav i da je u svojim dovama na slijedeci nacin molio svoga Gospodara:
“Bo?e, uljepšaj moju cud i moral. Bo?e, udalji me od onih sa lošim moralom.”32
Kao što je i saopceno u ajetu “Reci: “Allah vam poklanja pa?nju samo zbog vaše molitve...” (Al-Furqan, 77) dova predstavlja veoma bitan ibadet vjernika. Svjestan da u svojoj nemoci nije u stanju uciniti ništa dok to Allah, d?. š., ne odredi, insan bi se u svim pitanjima morao usmjeriti ka svome Stvoritelju, nadajuci se i strahujuci od Njega ciniti Mu dovu za sve. Dove ostalih poslanika koje se navode u Kur’anu i koje je i Resulullah spominjao takoder su od najljepših primjera i uzora za vjernike. U svojim dovama oni su, hem pokazali kako su se predavali Allahu, d?. š., i kako su Ga do?ivljavali kao jedinog prijatelja i pomocnika, hem su i Svemoguceg velicali najljepšim imenima. Osim toga, iz dova poslanika vidljivo je da su, bez obzira na vrijeme, oni u svim trenucima cinili dovu i da su se u slucaju potrebe odmah usmjeravali Svemilosnome.
Books ( 24 works in total )
Movies ( 9 works in total )
Web Sites ( 1 works in total )
Articles ( 1 works in total )
Magazines ( 2 works in total )
